Udruženje “Gračaničko keranje” je osnovano 2006. godine sa ciljem zaštite tradicionalne rukotvorine keranja kao jednog od najstarijih zanata na području općine Gračanica kao i Bosne i Hercegovine.Čipka-kera, kao neprolazna i neprocjenjiva umjetnička vrijednost u Bosni i Hercegovini u izvornom obliku zadržala se samo u gračaničkom kraju, a opstaje zahvaljujći radu vrijednih entuzijasta okupljenih u Udruženje “Gračaničko keranje” Gračanica.

Keranje u Gračanici

Gračaničke žene su u ovoj, nimalo laganoj tehnici, davno dostigle pravo savršenstvo i još u 19. vijeku su njihovi kerani motivi krasili domove bečkih uglednih porodica ali i muzejske prostore. Stoljećima se u Gračanici s koljena na koljeno prenosila ova vještina, a djevojčice su već sa sedam, osam godina od svojih nena i majki dobivale prve upute i sa tankim končićem ukrašavale maramice, salvete i šalove, kojima su se poslije hvalile na sijelima u dugim zimskim noćima.
Keranje je počinjalo iglom sa kukicom, sa kojom bi žene napravile lančić (sindžirak), a zatim bi rad nastavile običnom šivaćom iglom i slobodnim rasporedom niti konca, čvorića i lančića, komponovale i oblikovale kere sa motivima cvjetova, životinja, plodova voća ili raznih predmeta za svakodnevnu upotrebu.

Prema raznovrsnim i živopisnim motivima kere su dobijale i nazive. Motivi cvijeća bili su i ostali najbrojniji, poput: smilja, dragoljuba, menđuhica, zumbulčića, sabahčića, jorgovana, šeboja, vihaj-ruže, karnfila isl. Pored motiva cvijeća korišteni su i motivi plodova u divnim pastelnim bojama sa nazivima: paradajz, papričice, jagode, trešnje, dupla riža i slično, zatim i motivi životinja: zečići, vjeverice, mišji zubi ili predmeti i pojave: kartice, korpice, zvjezdice i sl.

U Gračanici se kere izrađuju i uz pomoć žice (firgeta), koja je u obliku dugačke ukosnice,
a kere nastale na taj način zovu se i firget-kere. Kombinacijom ove dvije tehnike dobijala se čipka-kera poznatija pod nazivom mekik.
U gračaničkom kraju nije rijetka i kombinacija veza na tusoru ili markizetu i keranja po obodu pomenutog veza. Obično bi jedna žena na tusoru ili markizetu polukrstićima vezla motive raznobojnim koncem u vidu cvjetova, grančica, ruža i drugog, a druga bi kerela željenu dimenziju miljea, uz mnoštvo različitih motiva kao što su: riblja kost, rupije, kunjevac, zvjedice, bademka, mašnice, vijuge, zubac, kuglice i sl.

U vrijeme osmanske vlasti čipka-kera je ukrašavala rubove pojedinih dijelova odjeće, peškira, posteljnog rublja, prekrivača za sećije i sl., a dolaskom Austro-Ugarske na ove prostore čipka-kera je dobila novu ulogu i počela se javljati kao kragna na haljinama , bluzama, školskim keceljama ali i kao dio enterijera, kao ukras na tacnama i u vidu miljea na dijelovima namještaja , što se zadržalo i do današnjih dana.